Rip Curl Pro report
Kad smo sada već davne 2007. godine prvi put krenuli na surfanje u Peniche, nitko od nas nije ni pomišljao o tome da bi ovaj mali portugalski ribarski gradić mogao uskoro na desetak dana godišnje redovito postajati centar svjetske surf scene. Razlog zašto se 34 najbolja svjetska surfera svake godine vraćaju u Peniche je što se od 2009. godine ovdje održava World Championship Tour (WCT ili popularno zvan i Dream tour), serija od deset prestižnih natjecanja koja se održavaju po cijelom svijetu, a ukupni pobjednik ovog toura postaje svjetski prvak u surfanju. Od svih natjecanja WCT-a, Rip Curl Pro Search se razlikuje od ostalih po tome što ima posebnu dozvolu da svake godine mijenja svoju lokaciju u stalnoj potrazi za novim surf spotovima i valovima u skladu sa “Live The Search” filozofijom spomenutog brenda.
I tako je te godine na jednom od naših već uobičajenih portugalskih surfanja par mjeseci prije natjecanja i do nas stigla vijest da Rip Curl Pro Search stiže u Peniche, a zbog izvrsnih uvjeta sa valovima postao je stalna stanica toura i od tada se ovdje svake godine kontest održava tijekom 10. mjeseca.
FACEBOOK ALBUMI:
Peniche je tako po prvi put stao uz bok puno poznatijim i egzotičnijim surf lokacijama, a u Europi se trenutno osim u Portugalu WCT održava još samo u Francuskoj. Poznata španjolska Mundaka je s vremenom eliminirana iz kalendara jer je ovaj legendarni surf spot imao velikih problema sa neredovitim stvaranjem valova nad pješčanim dnom u ušću te istoimene baskijske rijeke u Atlantik, što je na kraju presudilo da se odustane od organizacije tog natjecanja. Već prve godine lokalni spot Supertubos se pokazao u najboljem mogućem izdanju, a u surf medijima već tada je bio poznat kao europski Pipeline i najbolji europski beachbreak, toliko težak da se na njemu postavljaju rekordi u lomljenju dasaka. Te godine se zbog izvrsnih valova na kojima su održavane neke vožnje natjecanja pročulo i za Lagide, lijevi pointbreak kraj Baleala i Pico da mote, nešto skriveniji i teže dostupniji spot na sjeveru, koji je do tada bio relativno nepoznat većem krugu stranih surfera.
Ove godine Rip Curl Pro je trajao od 10.-21.10., a kao i zadnjih par sezona Kohola surf kamp se poklapao sa terminom kontesta, pa smo svi skupa imali priliku uživo gledati akciju na Supertubosu. Spot je poseban po tome jer se val lomi na samo 10-20 metara od obale a na njemu se redovito stvaraju nekoliko metara visoke tube. Surferima osim kvalitete vala odgovara i to što su u samo par zaveslaja ponovo na lineupu (pozicija na kojoj se čeka i lovi val), a zbog blizine obali je atraktivan za publiku i uvijek privuče hrpu gledatelja.
Dok se prvih par dana čekalo na to da se Supertubos probudi, u subotu nas je dočekala skroz drukčija scena na plaži: svaki mogući komadić parkinga oko spota je bio pun, a isto tako i tribine i prostor oko njih gdje je okupljena masa ekipe uživljeno gledala prve vožnje kontesta. Već prvi Round je bio pun događaja vrijednih za kasnija prepričavanja i sjećanja. Mlada nada John John Florence je zaslužio ovacije publike već i prije nego što je uplivao među valove, a od solidne konkurencije padova Mick Fanning je zaslužio najbolji (vjerojatno i najbolniji) wipeout, dok je Kelly kao i obično pronašao par solidnih tuba, pobjedio u svojoj vožnji i kasnije sat vremena među okupljenim fanovima potpisivao autograme na plaži. Prvi savršeni val sa maksimalnom ocjenom od 10 bodova je odvozio CJ Hobgood, a Matt Wilkinson je skinuo trik eventa, izvrstan backside rodeo koji je tek nedavno po prvi puta odvožen na nekom od surf natjecanja i istovremeno izgubio u svojoj vožnji od Gabriela Medine koji je odvozio svoj “perfect 10” val.
Round 2 nije nimalo zaostajao za prvim, pa smo vidjeli vožnju sezone Adriana Buchana i Patricka Gaudauskasa, kao i perfect 10 tubu Michela Boureza u kojoj je krivo stao na dasku i završio u pjeni duboko u tubi, ali je nekako ipak uspio odvoziti taj val i izaći iz tube. Sigurno jedan od bitnijih trenutaka eventa bio je kada je red došao na Tiaga Piresa, jedinog domaćeg surfera na touru. Za publiku u Penicheu često tvrde da je najangažiranija od svih, a za atmosferu da je nešto posebno na touru. Teško je onda riječima opisati ludilo koje zavlada kada na scenu stupa Tiago, svo to navijanje i ponos koji izbija na sve strane, ali isto tako i razočaranje kada je nažalost već u 2. roundu izgubio od Kolohe Andina.
Na kasnije roundove se čekalo par dana zbog lošijih vremenskih prilika. Bilo je tu oblaka, kiše, premalih valova i nepovoljnog vjetra, a onda su se uvjeti ponovo posložili i krenuo je Round 3. U njemu su polako počeli ispadati i prvi favoriti. Najveće iznenađenje je bila eliminacija Kelly Slatera od strane Raoni Monteira. Koliko je Kellyu ova pobjeda bila bitna u borbi za naslov prvaka i što mu se sve vrtjelo u glavi nakon poraza najbolje pokazuje to da je ostao na lineupu i odvozio još nekoliko valova nakon završetka svoje vožnje. To je inače po pravilima ASP-a zabranjeno jer odmah nakon jedne vožnje počinje sljedeća pa ga je zato svaki od tih valova koštao solidnu količinu dolara, ali očito mu to u tom trenutku nije bilo najbitnije.
Ponovo je na red došlo par dana bez akcije na Supertubosu koje smo iskoristili za izlet u Lisabon i cjelodnevno surfanje na Balealu. U dane kad se održavalo natjecanje smo se prešetavali ili vozili kombijem između Supertubosa i Baleala na kojem smo surfali. Inspirirani vožnjama na kontestu iskusniji freesurferi su posebno nabrijano hvatali valove, dok je ekipa u surf školi u pratnji instruktora uporno ustajala na daske i uspješno surfala na pjenici.
Na red je došao i maratonski dan kada je odvožen Round 4 i većina vožnji Rounda 5. Mick Fanning i Owen Wright su odsurfali najzanimljiviju vožnju u kojoj je u početku Mick uvjerljivo vodio, ali se do kraja sve preokrenulo u korist Owena, nakon što je uhvatio “perfect 10” val, a zatim par minuta prije kraja odvozio još jednu solidnu tubu s kojom je potvrdio svoju pobjedu.
Stigle su i finalne vožnje i uskoro su eliminirani i preostali favoriti za naslov prvaka, mladi John John Florence sa Havaja u četvrtfinalu i australac Joel Parkinson u polufinalu. U finale koje je taj petak odvoženo pred par tisuća ljudi u izvrsnoj atmosferi su ušli 18 godišnji Gabriel Medina i Julian Wilson. Medina je na jednom od valova lansirao izvrstan 360, a Julian je pak uhvatio bolje valove i odvozio par tubi. Iako je okupljena publika većinom imala dojam da će pobjednik biti Gabriel, pobijedio je Julian. Vidno razočarani Medina pokazao je što o svemu misli kada se prvo pojavio u suzama, a onda na par minuta samog na podiju ostavio zbunjenog Juliana sa šampanjcem. Dosad je već pobjeđivao nekoliko puta, a u svakom slučaju ubuduće će trebati naučiti i kako podnijeti poraz. U sljedećih par u dana surf medijima i društvenim mrežama se vodila polemika oko suđenja u finalu, ali jedini zaključak je to da su svi kriteriji suđenja poštivani i da je pobjednik svakako Julian Wilson.
U svakom slučaju, završio je još jedan Rip Curl Pro u Penicheu, bilo je tu vrhunskog surfanja, tuba, perfect 10 valova, 360ja, rodea i raznih airova, navijanja i slavlja, hrpe popratnih sadržaja i naravno partija. Kad pričamo o noćnim provodima, treba spomenuti dvodnevni festival koji se održavao u ogromnom otvorenom šatoru kraj plaže u kojem se u obje večeri skupilo po par tisuća ljudi. Naravno tu su i već poznati provodi u cocktail baru u Balealu, gdje je od ridera rezident bio najveći partijaner i ekscentrik toura Matt Wilkinson (čekirajte njegov blog out2brunch.com da vidite zašto ga prati taj glas), ali najbolje je da ne ulazimo previše u same detalje oko večernjih izlazaka i događaja.
Uskoro nakon finalnog dana eventa završio je i Kohola surf kamp i vratili smo se doma iz Portugala pa se s njim pozdravljamo do sljedećeg proljeća. Ali ekipa Kohole je kao i Rip Curl u našoj maloj potrazi za valovima, pa se ubrzo opet selimo nešto južnije na surf kamp na Kanarima. Naravno, dogodine smo u isto vrijeme ponovo na istom mjestu, a zasad “Obrigado Portugal, hola Fuerteventura!”:)
[fbcomments]
Facebook Comments